Promjena jezika postupka nakon formiranja suda: zahtjev stranke i troškovi

Promjena jezika postupka nakon formiranja arbitražnog suda nije jednostrana organizaciona naredba. Stranka može zatražiti promjenu i mora objasniti zašto postojeći jezik otežava nastavak postupka ili zašto bi drugi jezik bio prikladniji. Vienna Rules, sporazum stranaka i pravo obje strane na izjašnjenje ostaju odlučujući.

Član 26 Vienna Rules predviđa da arbitražni sud određuje jezik ili jezike postupka ako se stranke o tome nisu sporazumjele. Pri tome se uzimaju u obzir sve okolnosti, uključujući jezik ugovora. Ako je jezik već određen, kasnija promjena zato traži obrazloženu procesnu odluku.

Ovaj članak objašnjava kako pripremiti zahtjev stranke, koji su dokumenti važni za odluku i zašto prevodi, usmeno prevođenje i dodatni procesni koraci mogu promijeniti plan troškova.

Kada se u VIAC-u određuje jezik postupka

Član 26 Vienna Rules polazi od sporazuma stranaka. Ako stranke nisu ugovorile jezik ili jezike, arbitražni sud ih određuje odmah nakon predaje spisa sudu. Mora uzeti u obzir sve okolnosti. Jezik ugovora je izričito naveden kao jedan od elemenata.

Korespondencija sa Predsjedništvom i Sekretarijatom je odvojeno pitanje. Prema članu 5, ta korespondencija mora biti na njemačkom ili engleskom jeziku. Jezik korespondencije zato automatski ne određuje jezik rasprave, podnesaka ili svih dokaza.

Priprema arbitražnog postupka treba zato odvojeno zabilježiti jezik ugovora, arbitražnu klauzulu, ranije podneske i jezičke sposobnosti učesnika. Tako se može razlikovati nova činjenica od kasnije želje koja se zasniva samo na praktičnosti.

Zašto kasnija promjena traži formalni zahtjev

Nakon formiranja suda postojeća odluka o jeziku ima praktične posljedice. Podnesci su možda već sastavljeni, dokazi predati, svjedoci pripremljeni i ročišta zakazana. Stranka zato ne treba provesti promjenu samo tako što će sljedeći podnesak predati na drugom jeziku. Formalni zahtjev treba jasno odrediti prelaz.

Zahtjev treba prikazati postojeći i traženi jezik. Treba navesti razlog, obuhvaćene procesne faze i predloženi datum početka. Ako je promjena široka, treba objasniti i kako će se tretirati dokumenti koji su već predati.

Forma arbitražnog sporazuma može biti važna za tumačenje sporazuma stranaka. Ona ipak ne zamjenjuje provjeru koju odluku o jeziku mora donijeti već formirani arbitražni sud. Promjena ostaje pitanje vođenja tekućeg postupka.

Razlozi koji mogu podržati zahtjev stranke

Obrazložen zahtjev objašnjava konkretnu korist novog jezika za izlaganje predmeta i izvođenje dokaza. To može biti jezik ugovora koji je ključan za spor, veliki broj originalnih dokumenata ili efikasnije učešće svjedoka i vještaka. Opšta praktičnost sama po sebi ne mora biti dovoljna.

Jednako je važan uticaj na drugu stranu. Sud mora stranke tretirati pravično i omogućiti im izjašnjenje u svakoj fazi. Promjena jezika zato ne smije ostaviti drugu stranu bez razumnog vremena za pripremu novih podnesaka, dokaza ili ročišta.

Ako su već uključeni novi dokazi, koristan je članak o pravu na izjašnjenje u arbitraži. Jezičko pitanje ne zamjenjuje mogućnost komentara. Ono može učiniti takvu provjeru potrebnom za svaki obuhvaćeni procesni korak.

Kako sastaviti zahtjev i prelazno rješenje

Praktičan zahtjev počinje postojećom odlukom o jeziku i njenom osnovom. Zatim navodi razlog promjene, traženi jezik i predloženi početak. Pregled može za svaku fazu pokazati koji su dokumenti već dostupni na kojem jeziku i koji prevodi još nedostaju.

Moguća su različita prelazna rješenja. Sud može odrediti promjenu od određene procesne faze, ostaviti ranije dokumente na postojećem jeziku ili tražiti prevod samo izabranih dokumenata. Prikladno rješenje zavisi od faze postupka i pravičnosti prema objema stranama.

Zahtjev treba navesti da li se promjena odnosi samo na podneske, i na usmene rasprave ili i na dokaze i vještačenja. Precizan obuhvat pomaže sudu pri odluci i sprečava da pitanje troškova bude otvoreno tek nakon odluke.

Planirati prevode i dodatne troškove

Promjena jezika može izazvati dodatne troškove prevodilaca, tumača, transkripata ili promjene organizacije rasprave. Član 43 Vienna Rules izričito navodi tumače i prevodioce kao moguće dodatne procesne troškove. Sud bi takve korake u pravilu trebalo da preduzme tek kada su budući troškovi dovoljno pokriveni.

Plan troškova ne treba obuhvatiti samo sljedeći podnesak. Treba razmotriti i priloge, tehničku dokumentaciju, svjedoke, vještake, rasprave i paralelnu verziju potrebnu drugoj strani. Uređen pregled smanjuje rizik da naizgled mala promjena jezika odgodi sljedeći procesni korak.

Kod VIAC predujma troškova treba razlikovati privremeno finansiranje od konačne raspodjele. Činjenica da je jedna stranka zatražila promjenu ne znači automatski da će ona konačno snositi svaki trošak prevoda.

Odvojiti zahtjev od konačne odluke o troškovima

Član 42 obuhvata predujam za očekivane administrativne naknade, naknade arbitara i izdatke, uključujući mogući PDV. Ako su potrebni prevodi ili tumačenje, može biti potreban dodatni predujam prema članu 43. Plaćanje predujma ne odgovara na pitanje ko će troškove na kraju snositi.

Prema članu 44, procesni troškovi uključuju administrativne naknade, naknade arbitara, razumne izdatke i druge troškove povezane s arbitražom. Član 38 predviđa raspodjelu troškova od strane suda. Pri tome se može uzeti u obzir ponašanje stranaka i njihovih zastupnika, uključujući doprinos efikasnom i troškovno štedljivom postupku.

Stranka zato treba odmjereno prikazati posljedice za troškove. Kasni ili preširok zahtjev može otežati vođenje postupka. Pravovremen i ograničen zahtjev sa realnim planom troškova daje sudu bolju osnovu za odluku.

Sačuvati dokumente za provjeru

Arbitražni sporazum, ugovor, dodaci, postojeća odluka o jeziku i sve povezane procesne odluke treba da budu dostupni u cijelosti. Spis treba obuhvatiti i podneske, dokaze, obavijesti o raspravama i komunikaciju sa sudom.

Korisna je tabela sa fazom postupka, dokumentom ili osobom, postojećim jezikom, traženim jezikom, potrebnom uslugom, očekivanim vremenom i troškovnom posljedicom. Tako se vidi da li je potpuna promjena ili ograničeno prelazno rješenje praktičnije.

Pitanje provjere arbitražne klauzule treba ostati odvojeno od jezičkog pitanja. Novi jezik postupka ne mijenja automatski sjedište. S druge strane, drugačija organizacija rasprave može izazvati dodatne prevodilačke ili tumačke usluge.

Česte greške kod promjene jezika

Česta greška je pretpostavka da stranka može nakon formiranja suda promijeniti jezik samo tako što će sljedeći podnesak napisati na drugom jeziku. Sud vodi postupak, pa je obrazložen zahtjev sigurniji od jednostrano stvorene činjenice.

Drugi problem je zahtjev koji opisuje samo jezičke sposobnosti podnosioca, a zanemaruje ugovor, dokumente i posljedice za drugu stranu. Član 26 traži da se uzmu u obzir sve okolnosti. To uključuje i praktičnu pravičnost nastavka postupka.

Troškovi prevoda često se razmatraju tek nakon odluke. Prema članu 43, dovoljno pokriće predujma može biti uslov za samu uslugu. Rano navođenje potrebe može spriječiti odlaganja i kasnije sporove o plaćanju.

U postupcima sa više stranaka promjena može uticati i na koordinaciju i zajedničku pripremu. Odvojeno pitanje ko je vezan arbitražnim sporazumom pokazuje zašto interese svih učesnika treba zasebno prikazati.

Pitanja o promjeni jezika postupka

Može li stranka jednostrano promijeniti jezik postupka nakon formiranja arbitražnog suda?

Ne. Stranka može zatražiti promjenu. Sud mora odlučiti o daljem jeziku prema Vienna Rules, sporazumu stranaka i pravu obje strane na izjašnjenje.

Ko snosi troškove prevoda i usmenog prevođenja?

Budući troškovi se najprije mogu osigurati dodatnim predujmom prema članu 43 Vienna Rules. Konačna odgovornost je odvojeno pitanje koje zavisi od primjenjivih pravila i kasnije odluke o troškovima.

Koje razloge treba navesti u zahtjevu za promjenu jezika?

Zahtjev treba navesti postojeći i traženi jezik, konkretnu procesnu korist, obuhvaćene podneske i dokaze, posljedice za drugu stranu i realan plan prelaza i troškova.

Sljedeći korak

Treba prikupiti ugovor, arbitražnu klauzulu, korespondenciju i rokove. Zatim se može procijeniti da li su pregovor, osiguranje ili arbitraža u fokusu.